TRI TISUĆLJEĆA ZADRA

 

 

Na malenom poluotoku, tek jezičcu kopna što strši u more nastalo je, u osvit ljudske povijesti, naselje koje će s vremenom prerasti u sjajan i moćan grad, slavan po svojim neosvojivim bedemima, skladnim palačama, uznositim crkvama i spomenicima, moćnim samostanima, po svojim građanima visoke uljudbe, piscima, slikarima, graditeljima, kiparima, zlatarima, ljudima od znanosti, politike i oružja, grad istovremeno ovjenčan trnovom krunom tisućgodišnjeg stradanja, razaranja i uništenja ali i borbe, prkosa i uvijek ponovnog uzdizanja iz pepela. Zadar – ime koje je simbol svega onog najboljeg i najvrjednijeg  što je u višemilenijskom prepletanju naroda i civilizacija ostvareno na istočnoj obali Jadranskog mora. 

 

Smješten na rubu širokog, ravnog i blago valovitog kopna između rijeka Zrmanje i Krke. Zadar dominira tim najširim pojasom ravna kopna u Dalmaciji, koje završava strmim i impozantnim visovima masiva Velebita. Pred kopnom se razvio zadarski arhipelag od Premude do Vrgade, negdje u tri, a negdje opet u pet redova otoka i kanala. Takvo bogatstvo geografskih obličja i struktura čini ovaj kraj dostojnim trajnog ljudskog boravljenja, ali i vrijednim svake žrtve da bi se njime gospodarilo. U prvom redu je to zbog činjenice što se Zadar nalazi gotovo točno na polovici plovnog puta uz istočnu obalu Jadrana i što svojim položajem nadgleda sve plovne kanale među otočjem, te da svojom sigurnom i dubokom lukom pruža utočište i pouzdano sidrište za sve vrste brodova. S druge strane, brojni karavanski putovi što preko planinskih prijevoja, kamenitih visoravni ili uz riječne tokove vode prema unutrašnjosti osiguravaju trajnu vezu sa zemljama i narodima koji žive s onu stranu Dinarskog gorja.

 

Zadarski kraj je čovjek naseljavao već u starije kameno doba, a u vrijeme neolitika, mlađega kamenog doba, arheološki su u njemu registrirane brojne ljudske naseobine. U neposrednoj blizini Zadra takvi su nalazi na području Puntamike i Arbanasa. U vremenu od prestanka kamenog doba do pojave ilirskih plemena ovaj prostor naseljavao je pradavni narod Mediteranaca, a vrlo je vjerojatno da naziv Jader ili Jadra vuče svoje korijenje još iz tih davnih, predilirskih vremena i vezan je vjerojatno uz neki pradavni hidrografski pojam. 

 

Zadarski pouotok naselilo je ilirsko pleme Liburna, odličnih pomoraca kojima je zadarska luka billa polazište za brojna trgovačka putovanja i sigurno sidrište na kraju plovidbe. Razvijene veze Liburna sa suprotnom obalom Jadrana, te s brojnim grčkim kolonijama govore o izrazito uspješnoj trgovačkoj i pomorskoj civilizaciji, koja je umnogome doprinosila distribuciji kulturnih dobara Mediterana na širokom prostoru Jadranskog bazena.

 

Jasasini kao stanovnici Idasse ili Jadara prvi put se spominju godine 384. prije Krista na grčkom natpisu iz Farosa (Starigrada na Hvaru) kao saveznici hvarskih Ilira u borbi protiv grčkih kolonista. Grčki geograf Skilaks Skariandersis piše o istočnoj obali Jadrana sredinom IV. Stoljeća pr.n.e. i spominje Zadar pod imenom Idassa, Jadar, a njegove stanovnike naziva Jadasinima.

 

Već sredinom II. stoljeća (pr.K) Zadar i zadarski kraj postupno osvajaju Rimljani. Od Cezarovih osvajanja u Iliriku, dakle od sredine I. stoljeća pr. K. bilježimo sustavno naseljavanje Zadra rimskim građanima, najvećim dijelom isluženim vojnicima. Grad biva uređen po svim principima rimskih urbanih zamisli. Izgled Zadra u vrijeme ranog carstva karakterističan je za najveći dio novoosnovanih rimskih gradova. Smjestivši se na više od dvije trećine današnjeg poluotoka, opasan jakim zidom koji na više mjesta ojačavaju monumentalne kule, grad je po strogom geometrijskom redu podijeljen na pravilne pravokutne kvartove. Na sjecištu glavnih prometnica izgrađen je prostrani trg – Forum, oko kojeg je smješten kompleks monumentalnih javnih i sakralnih građevina. Rimski Zadar imao je sve odlike uređene gradske zajednice sa svim onim značajkama sofisticiranog gradskog života koje je izgradila rimska civilizacija. Tu nesumnjivo spada izgrađen javni vodovod koji je vodu dovodio čak s Vrane, sustav kanalizacije, centralno grijanje kuća toplim zrakom, javno gradsko kupalište, kazalište i brojni drugi znaci visoko razvijenoga gradskog života.

 

 

 

U razdoblju seobe naroda, od III. do V. stoljeća, u doba prodora brojnih barbarskih naroda kroz sjeverne i istočne granice Carstva, dolazi do vidljive stagnacije gradskog života u brojnim izvanitalskim rimskim gradskim središtima. O siromašenju i propadanju rimskog Zadra kroz ta mučna i nesretna vremena nemamo pravih i sigurnih podataka. U V. stoljeću, pod vlašću Istočnih Gota grad je sasvim osiromašio, a zbog dotrajalosti brojne javne zgrade pretvorene su u ruševine. Grad je zasigurno u to vrijeme pogodio i razoran potres pa su cijeli kompleksi monumentalne arhitekture srušeni i ostali ležati u prahu i pepelu. Oni su kasnije bili upotrjebljeni djelomično kao građevni materijal za nove građevine. Obnova grada je vrlo spora i u vrlo malom opsegu. Ipak i u teškim vremenima grad je sačuvao barem one najosnovnije značajke antičkoga mediteranskog urbanizma. 

 

U razdoblju između četvrtog i šestog stoljeća u Zadru se razvije nova religija- kršćanstvo. Zadar ima svog gradskog biskupa, a u području sjeverno od kompleksa Foruma razvija se nova vjerska središta Zadra. Ono se sastojalo iz bazilike, krstionice, prostorije za vršenje obreda krizme, te biskupske palače, dok su na području grada i drugi sakralni objekti i groblja.

 

Nakon što su se Istočni Goti povukli  područja Dalmacije, godine 537. Zadar dolazi pod vlast Bizanta. Gotovo istodobno nove zajednice naroda, Avari i Slaveni, nadiru sa sjeveroistoka prema moru. Cjelokupni pojas obale, s brojnim gradovima, lukama, naseljima i imanjima izložen je dugom i temeljitom pustošenju. Početkom VII. stoljeća do temelja je srušena, popaljena i pustošena Salona, najveći grad na istočnoj obali Jadrana i glavni grad rimske Dalmacije. Više je čimbenika utjecalo na izbor upravnog središta bizantske Dalmacije. Zadar je bio jedini kopneni grad koji se pod udarom novih osvajača sačuvao i kojem barbari nisu porušili zidine. Istovremeno Zadar ima i vrlo povoljan geografski položaj, jer leži u relativno prostranoj ravnici, on se postupno otvarao prema unutrašnjosti i nije mogao biti izložen nikakvim velikim iznenađenjima od strane mogućih osvajača. Dok su kopneni gradovi i kolonije bili u potpunosti do zidina okruženi osvajačem, dotle je u srednjem vijeku Zadar uspio sačuvti u svoj antički ager – poljoprivredni posjed. To je značilo da obod njegovog grada nije završavao gradskim zidinama već u širem području obradive zemlje, koje se od imskih vremena prostiralo na području od Puntamike i Bokanjca na sjever do Bibinja na istoku, a dijelom i na otoku Ugljanu. 

 

Dobivši novog i okrutnog neprijatelja na kopnu, koji je svakako dotaknuo bilo kakvu razmjenu roba kopnenim putem, Zadar se sav okrenuo moru, pomorstvu i trgovini. Njegova istinska snaga bila je u njegovu vrlo prostranom arhipelagu koji gospodari cijelim srednjim Jadranom i kontrolira sve plovne putove što teku uz istočnu  obalu Jadrana. Praktički Zadar postaje gospodar mora od izlaska iz Kvarnerskog zaljeva pa sve do rta Ploče, ispod današnje Rogoznice. Bizantska Dalmacija, zbog specifičnih prilika na kopnu, nije bila teritorijalno jedinstvena provincija, već skup gradskih općina na čelu s glavnim gradom. Upravo gradska autonomija bila je osnovna karakteristika te vladavine, te je ona bitno odredila status dalmatinskih gradova i njihov razvoj kao slobodnih gradskih komuna. U svemu tome posebno je prednjačio Zadar, kao nova metropola Dalmacije. U svojem je statusu Zadar u to to vrijeme jednak Veneciji. Gotovo dva stoljeća nemamo o njemu pisanih dokumenata, a onda, početkom IX. stoljeća  bilježimo živu diplomatsku, posredničku djelatnost zadarskog biskupa Donata i zadarskog kneza Pavla u sukobu između Franačke Države Karla Velikog i Bizantskog Carstva.

 

U burna vremena, u vrijeme silnog uspona srednjovjekovnog  Zadra počinju dva procesa koja će imati dalekosežne posljedice na ukupnu buduću zadarsku povijest. Na širem planu, geostrateški položaj Zadra sve je veća smetnja rastućim gospodarskim i političkim ambicijama sve moćnije Venecije. Posljedica toga je čitav niz žestokih mletačkih navala od početka XI. stoljeća do konačnog pokoravanja Zadra u XV. stoljeću. 

 

S druge strane u kopnenom zaleđu Zadra pomalo se formira i raste hrvatska država. Po propasti avarskog gospodarstva i u sjeni franačkog dominija pomalo se stvaraju omanja središta, a lokalni knezovi upravljaju sve većim i kompleksnijim teritorijima. Zadar postupno uspostavlja odnose s tim novim narodom. Ponajprije trgovački, a zatim i politički interesi čine da se hrvatsko stanovništvo, posebno ono patricijskog staleža, sve više približava Gradu, a ovaj ga postupno prihvaća i integrira. Već dokumenti iz X. stoljeća bilježe u Zadru hrvatska imena nose i priori i suci i tribuni, svećenici, opatice i redovnice, govori da je hrvatski etnički element vrlo brzo prodro u sve pore gradskog života i osvojio sve gradske staleže.

 

Ove dvije temeljne odrednice obilježit će punih pet stoljeća srednjovjekovnog Zadra, razdoblja najsjajnijeg uspona, ali i istovremenih izrazito brutalnih sukoba, opsada i pustošenja.

 

U IX. stoljeću počinje izrazitija izgradnja srednjovjekovnog Zadra. Njom svakako dominira smioni graditeljski zahvat kada se na samom zrcalu rimskog Foruma i od materijala njegovih ruševina podiže monumentalna centralna građevina Crkve Sv. Trojstva koja se od XV. stoljeća naziva Crkvom Sv. Donata. Ona  i danas dominira središnjom gradskom jezgrom i emblematski je „zaštitni znak“ grada Zadra.

 

Od vremena kneza Branimira (879-892) Zadar plaća tribut i hrvatskom vladaru. Od X. stoljeća Zadrani poduzimaju napore za vlastito osamostaljenje od Bizanta. U tome svakako prednjače Madijevci – najmoćnija zadarska patricijska obitelj. Tako se Grgur Madijevac tridesetih godina XI. stoljeća naziva prokonzulom i samostalno vlada Zadrom i srednjodalmatinskim gradovima. U sporazumu s Bizantom Zadar je s ostalim dalmatinskim srednjovjekovnim komunama godine 1069. pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Krešimir IV. 

 

Poslije dinastičkih borbi i smrti hrvatskog kralja Zvonimira 1089. godine, Zadrani od 1105. priznaju vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. 

 

Prvi put su Mlečani napali i zauzeli Zadar 1000. godine. Od tada pa do Zadarskog mira 1358. Zadar je bio izložen silovitim mletačkim nasrtajima i osvajanjima, ali isto tako i žestokom otporu i pobunama građana. Grad je posebno stradao 1202. godine, kada je slijepi mletački dužd Enrico Dandolo za opsadu iskoristio križare na njihovu pohodu na Palestinu. Unatoč upornoj i silovitoj obrani grad je osvojen i nad njima je počinjen jedan od najbrutalnijih zločina u njegovoj tromilenijskoj povijesti. Prije odlaska iz Zadra dao je dužd razoriti sve gradske bedeme okrenute moru, veliki broj kuća te više crava. Osveta nad samim stanovništvom bila je izrazito okrutna.

 

Mirom iz 1358. , potpisanom u zadarskom samostanu Sv. Frane, došao je Zadar pod vlast ugarskog – hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Sljedećih pola stoljeća bio je tako pošteđen novih mletačkih razaranja.

 

Da je stanovništvo srednjovjekovnog Zadra najvećim svojim dijelom bilo hrvatsko, svjedoči zapis kardinala Bosna, koji godine 1177. prati papu Aleksandra III. na putu prema Veneciji. Kako su se papinske lađe zbog oluje morale skloniti u zadarsku luku, to, prema Bosonu, izađoše građani Zadra na obalu i svečano dočekaše papu „pjevajući gromkim glasom laude i kantike na svom hrvatskom jeziku“.

 

Srednjovjekovni Zadar bio je grad spomenika najviše vrijednosti. Uz sjajnu romaničku katedralu sv. Stošije, grad su resile brojne crkve i prebogati samostani, od kojih se posebno ističu muški i ženski benediktinski samostan Sv. Krševan, odnosno Sv. Marija. Ove ustanove imale su najveći politički utjecaj i bile čvrste povezane s hrvatskom vladarskom kućom. Umjetnička bogatstva bila su u Zadru doista velika, što je svjedočanstvo njegova prosperiteta i kulture. Unatoč vjekovnim razaranjima i nemilosrdnoj pljački, još do danas sačuvalo se golemo umjetničko blago onog vremena, posebno u samostanu benediktinki, ali i u riznici stolnice. Jedan od najljepših i najcjelovitijih primjera vrhunskog zadarskog srednjovjekovnog zlatarstva je pozlaćena srebrna škrinja  Sv. Šimuna, koju je za dar zadarskom svecu dala u 14. stoljeću izraditi bosanska kraljica Elizabeta Kotromanić. Uljudba onog vremena, među mnogim drugim primjerima, najbolje se vidi i iz podatka da je Zadar prvi grad na našem tlu koji je imao sveučilište osnovano 1396. godine u Samostanu sv. Platona (poslije Sv. Dominik).

 

Na samom početku XV. Stoljeća na cjelokupnom području Dalmacije osjećala se velika politička nesigurnost koju su mahom izazivali dinastički sukobi između Žigmunda i Ladislava Napuljskog oko ugarsko-hrvatskog prijestolja. Kontinentalni i jadranski utjecaji koji su se na području Dalmacije, a posebno u povijesti Zadra, dramatično prelamali tijekom cijelog razdoblja srednjovjekovne povijesti, upravo su početkom XV. Stoljeća dosegli svoj vrhunac. Utjecaji i dominantna sfera kontinentalnih kraljevstava u to vrijeme slabi i dalmatinski se gradovi okreću jadranskim i prekomorskim utjecajima. Kako je Ladislav Napuljski postao svjestan da mu Žigmund preotima gradove i dijelove teritorija u Hrvatskoj i među jadranskim hrvatskim gradovima, odlučio je ono što mu je još jedino ostalo pod vlašću, a to su Zadar, Pag, Vrana i Novigrad, prodati, uz sva prava na Dalmaciju, Mletačkoj republici za 100 000 dukata. Tako je 31. srpnja 1409. Zadar ponovno, ovaj put za više stoljeća, ušao u posjed Mletačke Republike.

 

Premda je grad sada preuzet bez borbe, unutrašnje napetosti, posebno zbog otpora dijela zadarskog plemstva trajale su još izvjesno vrijeme, a mletačka se vlast osvećivala progonstvima i zapljenom imovine. Kao nesumnjivo najznačajniji grad na istočnoj obali Jadrana, Zadar je imenovan glavnim gradom mletačke Dalmacije, koja se tijekom prve polovine XV. stoljeća, u vrijeme još izraženog prosperiteta, bilježimo u Zadru djelatnost brojnih domaćih umjetnika, ali i mnogih koji su se u njemu zadržavali zbog naručenih poslova. Valja istaknuti da je u tom razdoblju rođen u Zadru i jedan od najvećih hrvatskih kipara i graditelja, Juraj Matejev Dalmatinac, slavan posebno po svom radu na šibenskoj katedrali. Zadarskom kraju po rođenju pripadaju i velika imena renesansne umjetnosti, braća Lucijan i Franjo Vranjanin (Laurana) koji su se svojim djelima proslavili na Apeninskom poluotoku.

 

U povijesti Zadra cijelo XVI. i XVII. stoljeće obilježavaju siloviti prodori Turaka u njegovo zaleđe, pri čemu je čitavo zadarsko okružje bilo temeljito razoreno, a grad se gotovo neprestano nalazio na dometu turskih topova.

 

Uz niz svakodnevnih napetosti Grad je doživio gotovo dvogodišnju opsadu u vrijeme Ciparskog rata (1570-1571), te vrlo teška razaranja u vrijeme Kandijskog rata (1645-1669).

 

U tim okrutnim vremenima život se povukao u okvire gradskih utvrda. I one same doživljavale su velike promjene. Prema zahtjevima suvremene ratne tehnike, posebice znatno razvijenijeg topništva, izvršene su dogradnje i preuređenje zadarskih bedema. Najsjajniji arhitekt Mletačke Republike, Michaele Sanmicheli, zatim vojskovođa Sforza Pallavicino, a kasnije, tijekom stoljeća i mnogi drugi izgradili su takav sustav utvrda, zidina, peterokutnih bastiona, obrambenih jaraka i gradskih cisterni, da je Zadar posato najveća i najjača mletačka tvrđava ne samo na Jadranu, nego i u cijeloj Republici, koja je osim mletačkog posjeda u Dalmaciji štitila i sam prilaz Veneciji.

 

U vrijeme ove intenzivne izgradnje izgrađene su i neke važne javne zgrade kao što su Vela straža i Gradska loža na Gospodarskom trgu.

 

Iako se gard zatvorio u sebe i živio unutar svojih zidina, postojala je i u tegobna vremena visoka kultura življenja koja se može očitati u načinu izgradnje gotičko renesansnih palača, njihovim dvorištima pretvorenim u skladu uređene vrtove, te po brojnim arhitektonskim ukrasima zgrada, umjetninama i predmetima umjetničkog obrta, bibliotekama uglednih i učenih građana, te konačno i po sačuvanim književnim i umjetničkim djelima tog vremena.

 

Kao što se Zadar istekao po bogatoj srednjovjekovnoj književnosti koja je u glavnini religioznog karaktera, tako u XVI. stoljeću bilježimo u Zadru i prve početke svjetovne književnosti na hrvatskom jeziku. U Zadru ili u njegovu susjedstvu, Ninu, nastao je 1536. prvi hrvatski roman Planine ninskog plemića Petra Zoranića, rođenog i odgojenog u Zadru. U drugoj polovici istog stoljeća bilježimo književnu djelatnost drugoga hrvatskog književnika, Brne Karnarutića, koji će ostati u književnosti kao autor dvaju djela: Ljubav i smrt Pirama i Tižbe i Vazetje Sigeta grada.

 

Među velikim umjetnicima rođenima u to vrijeme u Zadru valja svakako spomenuti poznatog slikara Andriju Medulića ( 1500-1563) koji se potpisivao „Andrea Schiavone“

 

 

Koncem XVII. Stoljeća, kada su izbila nova mletačko- turska neprijateljstva, tzv. „Morejski rat“ , u sjevernoj Dalmaciji je došlo do opće navale na mrskog neprijatelja, pa su osamdesetih godina tog stoljeća Turci definitivno protjerani iz šireg zadarskog zaleđa, a da Zadar nisu nikad tijekom dva i pol stoljeća uspjeli osvojiti.

 

Turski prodori u zadarsko zaleđe doveli su tijekom XVI. I XVII. Stoljeća do migracija stanovništva na ovom području, koje su se odrazile na prilike i običaje, ne samo kopnenog dijela, već i otoka šire zadarske regije. Česti ratovi prorijedili su gradsko stanovništvo pa su brojni obrtii druge djelatnosti otovo potpuno stagnirali, ne samo zbog gubitka tržišta ili opskrbe sirovinama, već i zbog fizičkog nastanka brojnih obrtnika i drugog gradskog življa. Tako život u Zadru u ovim teškim stoljećima biva najčešće reduciran na golo preživljavanje u borbi s neprijateljem  i neimaštinom. Gradom je tijekom XVI I XVII stoljeća   haralo i više epidemija kuge.

 

Pored svih nedaća kulturno stvaralaštvo i u ovako teškim prilikama nije se gasilo. Nakon Ciparskog rata, kao uostalom i po cijeloj Europi, i u Dalmaciji se osjetio utjecaj protureformacijskih kretanja. Ona su se kod nas reflektirala kao pojačano djelovanje  na materinjem jeziku, radi većeg utjecaja na lokalno stanovništvo, dok su učeni ljudi u ovoj tendenciji našli instrument i uporište u očuvanju narodnog identiteta. U tom svjetlu valja promotriti književni rad zadarskog glagoljaša Šime Budinića i pjesnika Jurja Barakovića.

 

Tijekom XVIII. stoljeća nije bilo izravnih napada na grad, i razdoblje od oko stotinu godina teklo je relativno mirno, iako u znatnoj oskudici. U tim siromašnim vremenima bilo je ipak kulturnih pregnuća. Godine 1783 osnovna je kazališna institucija pod imenom „ Nobile teatro“, koja je kao kazališna kuća djelovala punih stotinu godina. Mletački providuri nisu nikad dozvolili u Zadru otvaranje tiskare. To je bio isključivi monopol Venecije. 

 

Iscrpljena brojnim ratovima, izgubivši otkrićem Novog Svijeta ulogu koju je imala kao vodeća trgovačka sila Sredozemlja, Venecija se i sama tijekom XVIII. Stoljeća našla na zalazu svoje moći. Kada su 12. svibnja 1797. Napoleonove trupe dokinule postojanje Mletačke Republike, nakon nagodbe s austrijskim carem i po odredbama mira u Campformiju, Zadar je s cjelokupnom Dalmacijom pripao Austrijskom Carstvu. Prva austrijska vladavina nije trajala dugo, jer je nakon uspješnog vojevanja protiv savezničkih sila i nekoliko pobjeda Napoleon diktirao 26. prosinaca 1805. godine mir u Požunu, po kojem je Austrija ustupila Francuskoj Veneciju, zapadnu Istru, Dalmaciju i mletačku Albaniju. Francuska vojska je ušla u Zadar u veljači 1806. Francuski period uprave nad Zadrom i Dalmacijom bio je kratak, ali je u mnogome značajan. Temeljni rezultat francuske vladavine bilo je buđenje građanske samosvijesti. U relativno kratkom razdoblju u Zadru je došlo do osnivanja nekih značajnih institucija, posebno neke vrste sveučilišta, odnosno Više škole Zadarskog licea sa studijima medicine, niže i više kirurgije, prava, graditeljstva, farmacije i geodezije. Generalni providur V. Dandolo istakao se također brojnim reformama u raznim oblastima života, a osobito je bio angažiran na unapređenju poljoprivrede. U tom razdoblju valja spomenuti još jedan značajan događaj. U lipnju 1806. počele su izlaziti prve novine na hrvatskom jeziku Kraljski Dalmatin. U njemu su dvojezično, na hrvatskom i talijanskom jeziku objavljivane prije svega različite službene obavijesti, ali i članci koji populaziraju Dandolove reforme. U kratkom razdoblju Napoleonove vladavine izgrađene su i cestovne komunikacije uzduž obale. 

 

 U kolovozu 1813. Austrija je Francuskoj navijestila rat, a u studenom i prosincu austrijske i engleske trupe napadaju topništvom i opsjedaju Zadar. Konačno, 7. prosinca 1813. austrijske trupe ulaze u Zadar, najavljujući tako svoju vladavinu koja će potrajati više od 100 godina. 

 

Austrijsku vladavinu u Zadru možemo podijeliti na dva razdoblja: prvo karakterizira vrijeme vojne uprave i znatno reduciranih oblika građanskog života, koji su potrajali tijekom razdoblja apsolutističke vlasti kancelara Metternicha, te razdoblja Bachova apsolutizma koji je uslijedio nakon revolucionarne 1848. godine i trajao do proklamacije ustava 1860. godine. Drugi period označava ponajprije osnivanje Dalmatinskog sabora 1861., što je u političkom smislu dovelo do parlamentarne borbe za nacionalnu samosvjesnost i jačanje građanskog društva. Druga važna odrednica drugog razdoblja je akt kojim se 1868. Zadru ukida status tvrđavnog grada. Tim činom omogućen je nagli urbanistički razvitak i graditeljski zamah koji karakterizira cijelo razdoblje od 1870. do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine. To je ujedno razdoblje povećane gospodarske djelatnosti i velikog procvata Zadra u svim aspektima gradskog života. 

 

Premda prvih pola stoljeća austrijske uprave, u vrijeme reduciranih građanskih sloboda, osnovni pečat životu grada daje doseljeno činovništvo, ipak ne smijemo iz vida ispustiti i neke činjenice koje govore o pokušajima unaprjeđenja gradskog života. Već u listopadu 1816. počela je s radom zadarska gimnazija, istina s nastavom isključivo na talijanskom jeziku. Kad je grad izgubio značenje vojnog uporišta, na nasipima bastiona Grimani dao je vojni zapovjednik Welden, godine 1829. urediti prvi javni perivoj u Dalmaciji ( danas Perivoj kraljice Jelene Medijevke). Namjesnik Lillienberg je 1832. godine osnovao Narodni muzej. Godine 1833. sagrađena je cesta koja preko Velebita Zadar povezuje s Karlovcom i dalje sa Zagrebom i Bečom. Prvi gradski vodovod s izvora u selu Crnom stavljen je u upotrebu 1838.

 

Tijekom tridesetih i četrdesetih godina XIX. stoljeća počinju se u zadarskih Hrvata javljati osjećaji narodne pripadnosti i povezanosti s Hrvatima u unutrašnjosti zemlje. Osnova buđenja narodne svijesti jest u tom razdoblju borba za narodni jezik. O tome u svojim literarnim sastavcima govori već 1822. Zadranin Nikola Jakšić, aludirajući na etničko jedinstvo dalmatinskih Hrvata s prekovelebitskima. Odlučan korak u borbi za narodni jezik poduzeo je Ante Kuzmanić objavljivanjem 1. siječnja 1844. prvog broja novog hrvatskog literarnog lista Zora dalmatinska, u kojem je objavljena i glasovita programatska pjesma Petra Preradovića „Zora puca bit će dana“.

 

Revolucionarna 1848. godina slabo se osjetila u Dalmaciji, a rezultirala je prvim podjelama građanskog sloja na one koji su ujedinjenje s kopnenom Hrvatskom i one koji su, suprotno tome za autonoman status Dalmacije i veze s talijanskim kulturnim krugom. U to doba je začeta podjela na autonomiste i aneksioniste. 

 

Razdoblje Bachova apsolutizma karakterizira pokušaj nasilne germanizacije što nije mimoišlo ni Zadar i Dalmaciju. Period potpune stagnacije završio se slomom Bachove vladavine velikim austrijskim porazima na talijanskim ratištima tijekom 1860. godine. Iste godine donesen je novi ustav Carevine, a 1861. osniva se, sukladno ustavu, u Zadar Zemaljski sabor Kraljevine Dalmacije. Borba za nacionalnu emancipaciju hrvatskog naroda u Dalmaciji prebacuje se sada u Sabor, i trebati će čitav niz godina vrlo žestokih sučeljavanja i intenzivne političke borbe, kao i gorkih iskustava s izbornim smicalicama, dok konačno zastupnici Narodne stranke ne osvoje većinu u dalmatinskom parlamentu.

 

Pravi procvat Zadar doživljava tek nakon što je odlukom carskih vlasti iz 868. godine prestao biti tvrđavni grad. Rušenjem gradskih zidina i bastiona sa sjeverne strane ostvareni su preduvjeti da Zadar dobije suvremenu pristanišnu obalu, dok je rušenje bedema s jugozapadne, morske strane otvorilo gradu nove perspektive , ne samo izgradnju duge i suvremene obale s pristanišnim gatom za brze putničke brodove, već je otvorilo izuzetno dugu, sjajnu gradsku promenadu, uz koju su onda tijekom dvadesetak godina izgrađene brojne monumentalne zgrade, kako javnog, tako i stambenog karaktera. Pored ovih građevina u spomenutom razdoblju sagrađeni su još mnogi javni objekti na Poluotoku, poput monumentalne zgrade Suda i zgrade Novog kazališta, najvećeg u Dalmaciji, koje je pored glavne kazališne dvorane imalo na katu i koncertnu dvoranu. Zadar je u drugoj polovici XIX. stoljeća bio grad vrlo lijepo i bogato uređenih trgovina i zanatskih radnja. Fotografije pojedinih radnji – ljekarnica, knjižara i drugih, svjedoče nam o visokoj kulturi življenja u ono vrijeme. Isto tako Zadar je imao mnogo luksuzno uređene kavane i slastičarnice, te nekoliko vrlo dobrih hotela. Kulturni se  život odvijao kako u starom, tako i u Novom kazalištu, a pojedine kazališne družine gostovale su i u drugim dvoranama u gradu. Zadar je imao brojna kulturna društva i čitaonice, među kojima čemo spomenuti posebno Hrvatsku čitaonicu oko koje se okupljala sva napredna omladina i mnogi ugledni hrvatski intelektualci. U Gradskoj loži bila je smještena javna knjižnica s brojnim vrijednim i rijetkim izdanjima, a osnovao ju je poklonom svoje osobne knjižnice Zadranin, sveučilišni profesor, Petar Aleksandar Paravia 1855. godine. Zadar je imao 6 tiskara i koncem stoljeća, samo na hrvatskom jeziku izlazilo je gotovo 40 različitih novina i časopisa. Oko 1900. godine Zadar je imao dvije gimnazije, hrvatsku i talijansku, te ženski licej, kao i više osnovnih škola. U Zadru se počelo koncem stoljeća razvijati brojna prerađivačka industrija, ali je ostala tradicija u proizvodnji likera koji su bili poznati širem svijeta. Zadarske destilerije proizvodile su 33 vrste likera, od kojih je najpoznatiji bio „Maraskinio“, koji su proizvodile tvtke Drioli, Luxardo i druge, a izvozio se u gotovo sve europske zemlje. 

 

U Zadru, gradu bogate literarne tradicije, i u drugoj polovici XIX. stoljeća djelovali su mnogi značajni hrvatski književnici -Miho Pavlinović, Nikola Šimić, Stjepan Buzolić, Rikard Katalinić -Jeretov, Antun Tresić-Pavičić, Ivo Vojnović, M. Nehajev, Milan Begović, Vladimir Nazor i mnogi drugi. Od slikara koji su djelovali u Zadru svakako je najznačajniji Franjo Salghetti- Drioli, a zanimljiva je činjenica da je svoju prvu samostalnu izložbu Vlaho Bukovac imao u Zadru osamdesetih godina u prostorijama knjižnice Paravia. Svoje prve, dječačke radove u izlogu Narodnog lista izlagao je i mladi Ivan Meštrović.

 

U svemu, Zadar je koncem XIX. stoljeća bio napredan, suvremen grad bogatog, poduzetnog i agilnog građanstva, što je bez sumnje stvorilo atmosferu da se tako rano mogla usvojiti tada avangardna tehnologija, kao što je električna rasvjeta.

 

Rapallskim ugovorom od 12. studenog 1920. godine Zadar je i s Istrom, Kvarnerskim otocima i Lastovom pripao Kraljevini Italiji. Dekretom broj 295. talijanske vlade Zadar je 13. ožujka 1921. proglašen slobodnom lukom. Na taj način su talijanske vlasti pokušale riješiti nagomilane probleme u gradu, koji se našao potpuno otkinut od svog prirodnog zaleđa, ali i svog isto tako prirodnog akvatorija. Stanovništvo se tijekom dvadesetih godina drastično smanjivalo i centralne talijanske vlasti su činile velike napore da se životne prilike stabiliziraju. Status Zadra kao slobodne luke pogodovao je proizvodnji robe karakteristične za slobodne carinske zone, čime se postizala značajna konjuktura i puna zaposlenost stanovništva. Kako su se početkom tridesetih godina prilike stabilizirale, nije više bilo iseljavanja građana, a standard i kvaliteta života su se u Zadru bitno popravili. Bez obzira na porijeklo sredstava kojima je alimentiran život u Zadru, valja reći da se u njemu ranih tridesetih živjelo u relativnom blagostanju i u čudnoj atmosferi izobilja, kakva je bila karakteristična za sve slobodne luke u međuratnom razdoblju.   

 

U Drugom svjetskom ratu, tijekom 1943. i 1944. godine Zadar je pretrpio strahovita razaranja nakon mnogostrukih bombardiranja iz zraka, pa je povijesna jezgra Zadra na Poluotoku bila gotovo posve porušena.

 

Konačno pripojen Hrvatskoj, Zadar je kraj Drugog svjetskog rata  dočekao gotovo potpuno razoren, s jedva 6000 stanovnika. Bila su to dosita teška vremena, jer sve je moralo započeti iznova. Sve ono što je nekad činilo sklad, ljepotu i ponos ovoga grada, u nepovrat je nestalo u vatri, dimu, prašini i pepelu.

 

Samo s ogromnim entuzijazmom i hrabrošću moglo se živjeti u tom gradu ruševina. Pa ipak, uz krajnje napore preostali Zadrani i novopridošlo stanovništvo prionuli su obnovi uništenog grada s iskrenom željom da Zadar što prije postane ponovno grad dostojan življenja. Ponajprije su obnovljene i naseljene one gradske četvrti koje nisu pretrpjele znatnija razaranja.

 

Od sredine pedesetih godina bilježimo nagli i značajan rast svih segmenata gradskog života u Zadru. Osnovni preduvjet ovog napretka je značajan i skokovit porast broja stanovništva. Dok je početkom 1945 u njemu živjelo jedva 6000 ljudi, već 1953. Zadar broji 17.000, a 1961. godine 25.000 stanovnika. Migracije stanovništva iz zadarskog priobalja, njegova zaleđa u Ravnim kotarima, te s brojnih naseljenih otoka Zadarskog arhipelaga uvjetovane su relativno brzom industrijalizacijom i stvaranjem prosperitetnih mogućnosti i prednosti koje daje gradski način života. Šezdesetih godina Zadar je doživio izrazito velik napredaka i iskazao iznimni vitalitet i sposobnost brzog razvitka unatoč brojnim limitirajućim čimbenicima, pa i dosta čestim pokušajima da se njegov rast zaustavi ili preusmjeri. U tom razdoblju izuzetno se poboljšala njegova prometna povezanost. Izgrađena je Jadranska cesta, koja je najprije mostom preko Novskog ždrila spojila Zadar s Hrvatskim primorjem i Rijekom, pa dalje s cestom preko Slovenije za zapadnom Europom. Ista cesta spajala je Zadar cestovnim prijevojima preko Velebita s Likom, Zagrebom i dalje s kontinentom. 

 

 Nešto kasnije, izgradnjom Šibenskog mosta Zadar je postao cestovno kvalitetnije povezan s cijelom Dalmacijom. Ova magistralna cesta bila je temeljni čimbenik sustavnije razvitka turizma u zadarskom kraju. Godine 1967. Zadar je konačno dobio svoju prvu željezničku vezu koja ga preko čvorišta u Kninu povezuje s dva magistralna željeznička pravca, Ličkom i Unskom prugom sa Zagrebom. Nekako u isto vrijeme puštena je u promet i civilna zrakoplovna luka Zadar, kao i novoizgrađena trgovačka luka u Gaženici. Sve ove prometne veze još su više povećale značenje Zadra i učinile da njegov razvitak i rast postanu još brži i značajniji. Tako se pri svakom popisu stanovništva, dakle svakih deset godina, grad gotovo udvostručavao, pa je već od sredine sedamdesetih Zadar postao po veličini peti grad u Hrvatskoj, a njegova je privreda postala toliko prominentna da je čitavih osamdesetih godina slovio kao jedan od privredno najrazvijenijih i po dohotku najbogatijih gradova u Hrvatskoj. Uz brz razvitak privrede bilježimo i kulturni i prosvjetni napredak. Već 1956. godine Sveučilište u Zagrebu( na poticaj velikog hrvatskog književnika Miroslava Krleže) osniva u Zadru Filozofski fakultet, prvu visokoškolsku ustanovu u Hrvatskoj koja je dislocirana iz republičkog centra. U Zadru su zasnovane i brojne druge znanstvene i kulturne ustanove koje izučavaju različite aspekte burne i bogate zadarske povijesti.

 

Tijekom osamdesetih godina došlo je do naglog slabljenja komunističkog sustava u zemljama Istočne Europe i tadanjem SSSR-u. Napetosti koje su pratile silazak komunističkog sustava s političke scene u Jugoslaviji bile su znatno uvećane vrlo izraženim hegomonističkim aspiracijama beogradskih krugova, koji su putem umjetne nacionalne komogenizacije nastojali na tlo bivše JNA čiji su časnički kadrovi osjećali da gube gotovo enormne privilegije koje su stekli u bivšem sustavu. U takvoj sprezi snaga rat se nije mogao izbjeći, pogotovo nakon što je na prvim slobodnim izborima nakon Drugog svjetskog rata hrvatski narod izrazio svoju političku volju. I stanovnici Zadra i njegove uže i šire okolice u doista ogromnoj većini glasovali su na referendumu za potpunu samostalnost hrvatske države. Poštujući slobodnu volju naroda demokratska hrvatska vlast proklamira 26. lipnja 1991. državnu samostalnost Republike Hrvatske. Istog dana to čini i Republika Slovenija. I tada započinje rat. Nakon kratkog ratnog sukoba u Sloveniji i potpunog vojnog debakla, JNA se svom silom obara na Hrvatsku. Potpomognuta pobunjenim srpskim manjinama, JNA se na najdrastičniji način nastoji obračunati s golorukim hrvatskim narodom. Iako oružano krajnje inferioran, hrvatski je narod pružio divovski otpor i unatoč ogromnim žrtvama i razaranjima uspio zaustavio srpski ratni stroj, a postupno ga i na mnogim mjestima potisnuti.  Rat je na zadarskom području počeo vrlo rano, još u ljetnim mjesecima, napadima na Kruševo, te na hrvatska sela benkovačkog kraja. Početkom rujna rat se približio i samom gradu. Slijede dani i mjeseci teškog razaranja Zadra i sela i okolica, teških žrtava, brojnih masakra nad nevinim žrtvama. Ipak, unatoč krajnjim ratnim nedaćama Zadra se upio obraniti, a time ujedno očuvati teritorijalnu cjelovitost Hrvatske.                

 

Uprava kluba

Predsjednik kluba: Edi Perović

Potpredsjednik kluba: Zvonimir Rogić

Direktor kluba: Miodrag Paunović

Tajnik: Milan Rovis

Izvršni odbor: Edi Perović, Zvonimir Rogić, Milan Rovis, Antonio Dražina, Zdravko Livaković, Mario Nikpalj, Đani Bajlo, Đani Matešić, Anastazio Bajlo, Joso Nekić, Darko Kasap

Nadzorni odbor: Enica Bajlo, Marino Grdović, Rino Perović,

Likvidator: David Bajlo

Kontaktirajte nas

Za sve informacije slobodno nam se obratite.

Phone (+385) 091 7334606
email info@nkarbanasi.hr
web www.nkarbanasi.hr

© 2022 NK Arbanasi - Zadar
Back to Top