PREGLED POVIJESTI

ARBANASA  KRAJ ZADRA

 

Arbanasi je naziv za mjesto i za njegove stanovnike u neposrednoj blizini Zadra, koje je do nedavno predstavljalo samostalno naselje izvan gradskih zidina, a danas je sastavni dio grada. Ono se od ostalih okolnih sela i naselja razlikuje po svom podrijetlu jer predstavlja posebnu etničku zajednicu. Naime, ovo selo je nastalo prije nešto više od dva i po stoljeća doseljenjem izbjeglica pred Turcima sa područja oko Skadarskog jezera koje je tada bilo pod turskom vlašću.

 

(Pradomovina zadarskih Arbanasa i uzroci njihova seljenja)

Prvi Arbanasi pristigli su u okolicu Zadra 1726. godine. Okolnosti pod kojima je uslijedila prva seoba i razlozi koji su je potakli prilično su složeni. Kraj iz kojega su došli jest pobrđe između Skadarskog jezera i mora, koje je u to doba predstavljalo dio turskog carstva, odnosno njegove upravne jedinice, Skadarskog pašaluka. Najveći broj bjegunaca potječe iz sela Šestani, Briska i Livari smještenih u blizini tromeđe, između Turske Albanije, Crne Gore i tzv. Mletačke Albanije. Razlog njihove seobe je izuzetno teško stanje na turskom području za katolički živalj. Podaci sa tada održanog crkvenog sabora albanskih katolika sazvanog u Mrkinju godine 1703. kojemu je predsjedavao tadašnji barski nadbiskup Vicko Zmajević o tome najbolje svjedoče. Tamo je utvrđeno da su zbog očajnog socijalnog položaja puka (raje) mnogi arbanaški katolici prešli na islam, a mnogi su postali neka vrsta polupoturica jer su javno nosili turska imena i vršili muslimanske obrede, dok su potajice krstili djecu i čuvali u krugu obitelji katoličku predaju. Po turskom dijelu Balkana tada je harala kuga koja je još više otežavala njihov položaj. Turci pak, vjerujući da je bolest sudbina, nisu poduzimali nikakve zaštitne mjere da bi spriječili širenje zaraze. Uz to na spomenutoj tromeđi već dugi niz godina trajali su neprestani sukobi između Turske, Crne Gore i Paštrovića. Pljačkaški pohodi pojedinih vojska opustjeli su cijele krajeve, stoka je odvođena, ljudi ubijani, a čitava sela spaljena. Ipak jedan od najvažnijih razloga za seobu bilo je prisilno vojačenje. Naime, početkom XVIII.st. (1722-1736) Turska je zaratila s Perzijom. Taj rat, koji se već od početka odvijao nepovoljno za Turke, te je u Carigradu prouzročio državni udar (tzv. janjičarski prevrat), a zatim i protupobunu (1731.g.), doveo je ionako zaostalo tursko carstvo u krizu. U svim tim zbivanjima stradao je velik broj turskih vojnika pa je država to nastojala nadoknaditi prisilnim vojačenjem po balkanskim djelovima carstva. Ono je izazvalo paniku među kršćanskim življem tako da, gotovo u isto vrijeme kada bježe Arbanasi, dokumenti bilježe i seobe drugih naroda.  

Sve navedene nedaće, a posebno težnja za očuvanjem svoje vjere, uvjetovale su da se među katoličkim stanovništvom ovih krajeva javi želja za odlaskom s turskog područja. Najjednostavnija varijanta je bila spustiti se u primorje na mletački teritorij.

 

(Prva velika seoba 1726.)

Prva vijest o seljenju Arbanasa, koji su pobjegli iz Turske Albanije potječe od 23. ožujka 1726. godine. Toga dana je, prema sačuvanim podacima, sa turskog područja u okolici Skadarskog jezera stiglo u Kaštel Lastvu 56 "katoličkih duša". Vijest kaže da je još 28 katoličkih obitelji bilo odlučilo prebjeći na mletačku stranu, ali ih je spriječila oštra zima i mrak. Već nakon desetak dana navedena skupina od 56 bjegunaca je prebačena iz Kaštel Lastve u Kaštel Novi (današnji Herceg Novi). Preostali bjegunci, onih 28 obitelji, morali su stići u Kaštel Lastvu nešto kasnije negdje u drugoj polovici travnja. O daljenjem tijeku zbivanja dokumenti šute. Slijedeći poznati podatak kaže da su pripadnici i prve i druge grupe već stigli u Zadar. To je moglo biti dakle negdje između 10. i 31. svibnja. Jedan drugi podatak međutim ukazuje da je to moglo biti i ranije, još prije 3. svibnja, jer je toga dana u matičnim knjigama zabilježeno krštenje novorođenčeta albanskog imena Lek Pera (Margičevića) podrijetlom iz Briske. U svakom slučaju može se ustvrditi da je prva izbjeglička skupina bila u Zadru već početkom svibnja, a druga krajem ovog mjeseca 1726. godine.

U Arbanasima je još i danas živa tradicija prema kojoj ih je u njihovu novu postojbinu doveo nadbiskup Vice Zmajević. Ipak treba istaknuti da je Zmajevićevo nastojanje oko preseljavanja arbanaških katolika u Zadar išlo u korak s nastojanjima Venecije da naseli opustjele krajeve u Dalmaciji, posebno Zadarski kotar. K tome, veze između Zadra i tadašnje turske Albanije postojale su još od ranije. Mnogi su Arbanasi još prije doseljenja 1726. godine služili u Zadru u mletačkim vojnim postrojbama kao obični vojnici ili časnici, a žive pomoske trgovačke veze između ovih krajeva postojale su od ranije. Zbog toga Zadar, tada središte mletačke vlasti u Dalmaciji i tzv. Mletačkoj Albaniji (tj. području Boke Kotorske), nije bio nepoznat stanovnicima tamošnjih krajeva, pa nije isključeno da je naseljavanje kraj Zadra, bilo želja samih izbjeglih Arbanasa kojoj je Zmajević svojim ugledom izašao u susret.

Prema dosadašnjim spoznajama prva skupina Arbanasa bila je smještena u Zemuniku. U zadarskom arhivu nalazi se bilježnica sa popisom zemljišta koje je 21 arbanaškoj obitelji dodijeljeno u Zemuniku u lipnju 1726. godine. Tu se navodi da su određene zemlje Arbanasima doznačene po nalogu providura Nikole Erizza. Podijeljene zemlje bile su smještene na putu koji od zemuničke crkve vodi u Hambar i pokraj ceste koja od zemuičkog kaštela vodi u Zadar između dvaju bunara zvanih Smrdelj. Na tom području je, izgleda, trebalo biti osnovano i selo koje se spominje pod hrvatskim nazivom Erizzovo Sello po imenu tadašnjeg providura Nikole Erizza. Kada je međutim zadarski kanonik i veleposjednik don Ivan Grisogono nekoliko mjeseci kasnije ustupio vlastima svoje zemljište u predgrađu Zadra u blizini lazareta svetoga Marka za izgradnju novog naselja, odustalo se od formiranja sela u Zemuniku premda je tamo bilo podignuto već petnaestak kućica. Tako je na području gdje se i danas nalazi, podignuto naselje arbanaških doseljenika pod talijanskim nazivom “Borgo Erizzo” što bi u prijevodu značilo Erikovo predgrađe. Prvi spomeni novog naselja navode se već 15. kolovoza 1726. godine. Zemlja u Zemuniku je i dalje ostala Arbanasima kao njihovo polje. Oni su je bili dužni iskrčiti je i pretvoriti u plodno tlo, te godišnje davati desetinu od svakog priroda. U novonastalom predgrađu Arbanasi su na čelu naselja izabrali kapetana kojega su zatim vlasti potvrđivale. On je bio nadređen svim stanovnicima mjestaje morao je voditi brigu selu, izbjegavati svaki nered i neprijateljstvo s okolnim stanovništvom. Pored njega bili su izabrani  seoski suci za rješavanje sporove među mještanima s mandatom od jedne godine. Značajnije sporove rješavao je gradski knez. Za prvog kapetana izabran je Luka Andrijin (ili Andrić). Kasnije se njegovo ime spominje pod prezimenom Petani.

 

(Prostor naselja Arbanasi prije njihovog doseljenja)

Zaravan na koju su pristigli Arbanasi i koja se pružala sve do gradskih zidina posjedovala je tragova ranijih povijesnih razdoblja. Po sredini tog prostora išao je rimski vodovod, čiji su ostaci sačuvani do danas, a u priobalju je otkriveno i rimsko groblje. Iz starohrvatskog razdoblja su tu ostaci dviju starohrvatskih crkvica, jedna sv. Marka i druga sv. Krševana. Ova zadnja je karakterističnog šesterolisnog tlocrta vrlo znakovitog i rijetkog u našoj povijesti arhitekture. Iz srednjeg vijeka, a možda i ranije, postoji na samoj morskoj obali, na području zvanom Kolovare, tzv. Carska fontana, bunar izvorske vode kojega su kasnije Mlečani obnovili i sagradili nad njim kupolu. Nedaleko od njega spominje se u XVIII. st. lazaret, tj. karantena za zdravstveni pregled trgovačkih karavana koje su pristizale u Zadar s turskih područja, a koji je dobio ime upravo po spomenutoj crkvici sv. Marko.

 

Manje seobe

Kako je vrijeme odmicalo prilike u staroj domovini, u Albaniji, nisu se popravljale. Život u nesređenoj turskoj državi bivao je sve teži. Već iste 1726. godine, kada je prva skupina Arbanasa napustila taj kraj, smijenjen je, a uskoro i ubijen, skadarski paša. Na njegovom mjestu se u sljedećem desetljeću smjenjuje nekoliko osoba koje na tom položaju ostaju po nekoliko mjeseci. Teške prilike u kojima je živio arbanaški puk još su se pogoršale. No u to vrijeme, zbog pojačanog turskog nadzora i zbog nastojanja Venecije da ne pomuti dobre odnose s Turskom, nema većih skupina koje bježe s turskog područja.

Na mletačko područje se prebacuju tek manje grupice bjegunaca, katkada tek nekoliko obitelji ili pojedinaca. Njihov broj ni sudbinu nije moguće točno utvrditi. Neke od njih doselile su i na područje Zadra. Među imenima tada pristiglih Arbanasa spominju se Šestani, Pinčići i Šencija, odnosno kako su se kasnije nazivali prema zanimanju njihovog starješine, Kotlari. Njima dodjeljene zemlje smještne su u Zemuniku blizini parcela prve doseljene skupine Arbanasa, tj. u okolici Hambara, Smrdelja i lokaliteta zvanog Pećine.

 

Druga velika seoba 1733.

Ipak pogoršanje prilika u Albaniji dovelo je 1733. do još jedne velike seobe Arbanasa. Ponovo su strah pred odvođenjem u Perziju, nemiri, otimačine, klanje i paleži na graničnom području, te širenje kuge pokrenuli narod u bijeg. No izgleda da se ova seoba u listopadu 1733. zbila protiv želje i znanja predstavnika mletačkih vlasti u Boki te dovela ove u prilično neugodan položaj. Pripreme za novi bijeg sa truskog teritorija ponovo su obavili katolički svećenici i nadbiskup Zmajević. Uoči bijega zabilježen posjet jednog redovnik očito sa zadatkom da pripremi seobu, a sam kapetan Arbanasa pored Zadra Nikola Margieči-Čurković krenuo je u susret bjeguncima. Tako se s velikom sigurnošću može reći da je nadbiskup Zmajević bio glavni organizator i ove seobe.

Bjegunci druge skupine prevezeni su brodovima iz Boke Kotorske u Zadar u najvećoj tajnosti, što zbog Turaka, što zbog prikrivanja seobe pred vlastima u Veneciji. Glavna skupina bjegunaca ove seobe, njih oko 200 duša, prebacila se u Zadar negdje u studenom 1733. godine. I oni su kao i doseljenici iz 1726. dobili zemlju uz obavezu plaćanja daće Republici.

Velik broj doseljenika iz 1733. g., premda je bio opskrbljen zemljištem u Zemuniku, u samom naselju nije uspio dobiti zemlju na kojoj bi mogao podići kuće i urediti vrt, jer je svo zemljište ustupljeno od kanonika Grisogona već bilo zaposjednuto od prvih doseljenika iz 1726. godine i onih naknadno doseljenih. Taj se problem riješio tako da se jedan dio stanovništva zadržao u Zemuniku (Lekperići-Čurkovići, Škopelje, Šestani i Vladovići), a drugi se nekako ugurao u naselje među već postojeće stanovništvo (Stipčevići, Mužanovići, Krstići i izumrli Tokši).

Prilikom dijeljenja zemlje nije se izostavlia ni crkva. Već nakon prve seobe mjesna crkva u Arbanasima dobila je oko 30 kampa zemlje, a isto toliko dobio je i sam župnik. Crkvene zemlje su davane na obradu naizmjenice pojedinim arbanaškim obiteljima. Arbanasi su pored toga bili obvezni svom župniku podavati tzv. poreštinu, i to u naturi i novcu. Zna se da je godine 1836. godine ona iznosila 10 kvarti žita, 10 barila vina i 4 fiorina.

 

Život Arbanasa u novoj sredini

Postupno uklapanje Arbanasa u novu sredinu u kojoj će proživjeti do današnjih dana nije išlo bezbolno. U početku su izbijali mnogi sukobi između doseljenika i starosjedioca, bilo zbog rješavanja vlasničkih odnosa, bilo zbog sukoba mentaliteta, te navikavanja na suživot jedne i druge strane.

Česti su bili sporovi oko poljskih šteta koju bi stoka počinila u susjednim poljima, pogotovu onima u blizini grada. Sporovi oko zemlje i njena razgraničenja s okolnim stanovništvom također je česta tema  arbanaške svakodnevnice u prvoj fazi života u novoj domovini. Tako se spominju sukobi sa seljacima susjednih sela Prkosa, Zemunika i Galovca, te otočanima iz Preka, Kali i Sutomišćice koji su na kopnu imali svoja polja u blizini arbanaških.

Veći sukob izbio je godine 1731. s hajdučkim harambašom Vidom Oparićem iz Karina, koji je, prilikom pokušaja krađe konja, ranio jednog starijeg Arbanasa i prijetio da će napasti mjesto sa svojim hajdučkim četama. Ishod ovog spora nije poznat.

Iste godine došlo je do tako žučne svađe s Novigrađanima, da je angažirano konjaništvo kako bi spriječilo navalu Novigrađana na Arbanaške doseljenike.

Godine 1739. izbio je i s gradskim kaptolom oko zemlje na početku Ravnica istočno od lazareta Sv. Marka, koju su Arbanasi uzeli u najam, ali ga nisu platili u odgovarajućem roku. U pregovorima seoskih glavara s kaptolom postignut je dogovor i ponovo utvrđen godišnji najam kojega arbanaške obitelji koje su na tom području izgradile svoje kuće moraju plaćati.

Kada je pak mletačka vlada odredila da se izvrši revizija, odnosno ponovno mjerenje, svih nadarbina zemalja u Dalmaciji (tzv. reforma Grimani), po kojoj su nekim Arbanasima zemlje u Zemuniku bile zamjenjene, za druge, izbila je tako snažna pobuna da ju je morala stišavati mletačka vojska.

Arbanaška zajednica je predstavljala zatvorenu patrijarhalnu sredinu, iznutra povezanu snažnim vezama i nepisanim običajnim pravilima. Tako su bogatiji pomagali siromašne i one u nevolji; Arbanaška siročad primala se u bogatije kuće na odgoj; siromašnijim djevojkama se pomagalo prilikom sakupljanja miraza za udaju, i sl. Kada je doselio Luka Vuk Kotlar s brojnom obitelji, cijelo naselje se potrudilo da mu je podigne kuću. Struktura same obitelji upućuje na postojanje velikih porodica, tzv. zadruga u kojima je najstariji muški član predstavljao neprikosnovenog gospodara cijeloj zajednici. Vjerojatno je to, uz snažan kršćanski odgoj, razlog da u prvih pedeset godina nakon dolaska ne postoji niti jedan podatak o krađi u mjestu. Sporovi među samim Arbanasima rješavani su unutar sela uz pomoć seoskih sudaca za koje su birani najugledniji mještani i takvi sporovi nikad nisu završili pred gradskim vlastima.

Povijest Arbanasa, od samih je početaka usko povezana sa Crkvom. Vjerski razlog je, pored ostalog, bio jedan od glavnih uzroka njihove seobe. Uz pomoć crkve oni su doselili u ove krajeve, i dobili crkvenu zemlju da je nasele. U početku nisu imali svoju crkvu, nego su se prvih desetak godina služili crkvom sv. Ivana i crkvom sv. Donata. Mjesna crkva se počela graditi na trošak nadbiskupa Vicka Zmajevića 1734.g., a dovršena je 1737.g. U isto vrijeme gradio se i župni stan, također na trošak zadarskog nadbiskupa. Oko crkve smjestilo se seosko groblje. Od stare crkve do danas je sačuvan zvonik, sakristija i Veliki oltar, te kip Gospe nad crkvenim pročeljem.

 

Pregled gospodarstva Arbanasa u prošlosti

Poslovična radinost Arbanasa došla je do izražaja uskoro po njihovu dolasku. Od dobivene zemlje, najvećim dijelom ledine, oni su ubrzo stvorili plodne oranice i time pridonijeli razvoju poljoprivrede cijelog kraja. Pored navedene zemlje koju je prva skupina dobila pri dolasku u ove krajeve, nedugo nakon završetka seobe, dodijeljeno je zahvaljujući središnjoj vlasti u Zadru šesnaestorici arbanaških obitelji još i zemljište u blizini lazareta sv. Marka (kod zgrade buduće Preparandije), u ukupnoj površini od oko 62 hektara. Veliki dio ove zemlje bio je pokriven pašnjacima i oranicama, no bez maslina i vinove loze. Mletačke su vlasti Arbanasima dodijelile u početku ovu zemlju na privremeno korištenje uz nadarbinu. No, kada bi završilo doba oprosta, obdarenici su bili dužni državi podavati godišnje “pravu desetinu” od svakog uroda zemlje. Od tog nameta bile su izuzete livade i pašnjaci osim gaja namijenjenog ispaši oračih volova. Već u XVIII.st. mnogim Arbanasima je bilo malo zemlje koju su dobili pa su zakupljivali zemlju gradskih posjednika te je obrađivali kao koloni uz određenu nadoknadu vlasniku (tzv. gospoštiju). Uskoro se u Arbanasima, zahvaljujući radinosti njegovih stanovnika, među posjednicima zemlje pojavljuju vrlo bogate obitelji za koje se može reći da su pravi veleposjednici. Takav je bili Pavle Marušić i Nikola Jović, brat don Jure Jovića.

Na strukturu poljodjelske proizvodnje od početka je znatno, ako ne i odlučno, utjecala blizina gradskog tržišta pa su se Arbanasi vrlo brzo iskazali kao njeni glavni snabdjevači. Stanovnici Arbanasa su uvijek bili najviše okrenuti ratarstvu, a tek potom vinogradarstvu. Ipak su spadali u značajnije proizvođače vina na čitavom zadarskom području. Uz to oni su prvi počeli sijati kukuruz u ovom kraju, te u većim količinama povrtnice namijenjene prodaji. Jednako su tako Arbanasi uzgajali i razno voće.

U neposrednoj blizini lazareta svetog Marka je bilo zatečeno 100 stabala smokava i 294 stabla drugih plodonosnih voćaka. Godine 1819. u Smiljevcu je uspostavljen rasadnik plemenitih voćaka. Godišnje su tu uzgajane tisuće mladica jabuka, krušaka, šljiva i murava od kojih su mnoge kasnije zasađene u arbanaškim vrtovima. Na tom rasadniku je godine 1828. podignuta zgrada u kojoj je uspostavljena škola za uzgoj svilenih čahurica i njihovu preradu, kako bi se razvilo svilarstvo i time omogućio napredak ovdašnje poljoprivrede. Blizina rasadnika u Smiljevcu svakako je pridonijela još većem, intenzivnijem uzgoju voćaka u Arbanasima.

Godine 1910. osnovana je vinogradarsko-voćarska škola s praktičnom obukom. Nju su pohađali mladići iz cijele Dalmacije pa i iz Arbanasa. Tečaj je trajao 3-6 mjeseci ovisno o materiji koja se učila. Polaznici su upućivani pored vinogradarstva, u poslove oko sadnje i uzgoja voćaka, povrtnica i cvijeća, te uporabe umjetnih gnoiva.

Arbanasi su i sami pripomogli unapređenju poljoprivrede. Da bi se zaštitili od gradskih lihvara, osnovali su, među prvima u zadarskom kraju, seosku blagajnu iz koje se kreditirala nabava svih skupljih potrepština za rad u polju.

U neposrednoj blizini Zadra, gdje se naselila većina doseljenika Arbanasa, osjećao se uvijek nedostatak pašnjaka i ispaša, što nije pogodovalo uzgoju blaga. No zato su arbanaški doseljenici u Zemuniku dobili prilično prostrane pašnjake koji su u prvom redu bili namijenjeni uzgoju oračih goveda kao nužnom preduvjetu za razvoj ratarstva.

U Arbanasima je zbog blizine grada postojala velika potreba za obrtima kao uslužnom djelatnišću gradskom stanovništvu. Zbog toga su se Arbanasi velikom broju posvećivali učenju raznih obrta, posebno  kovačkom, mesarskom, zlatarskom i zidarskom obrtu, dok se određen broj žena bavio izradom tekstila i krojenjem.

Veliki problem zadarskog kraja oduvijek je bilo mljevenje žita. I tu su Arbanasi dali svoj prilog. Još u XVIII.st. su negdje ispod Crnoga na Ričini imali su mlin na vodu. Kasnije je bio neuspio pokušaj da se izgradi parni mlin u bivšem lazaretu sv. Marka, a početkom XX.st. podigao je Petar Relja (sin Pavla Lučia Relje) motorni mlin na granici arbanaškog i gradskog zemljišta koji je zadovoljavao potrebe mjesta.

Zadarska je tvrtka A. Santucci i sinovi, koja se dotle bavila trgovinom, u šumici kraj Arbanasa 1886. uspostavila nešto veći radni pogon za izradu šešira od slame, pretpostavljajući unaprijed da će taj proizvod biti lako plasiran na tržištu, domaćem i stranom. Strani poduzetnici su godine 1923. u Arbanasima, zapravo u zgradi bivšeg lazareta sv. Marka uspostavili tvornicu duhana. Tvornica je opstala sve do naših dana.

Premda su Arbanasi smješteni uz more, u neposrednoj blizini Zadra, ipak njegovi stanovnici nisu nikad u prošlosti, kao uostalom ni danas, veću pozornost poklanjali pomorstvu kao izvoru zarade. Ni ribolov koji im nije bio stran još iz pradomovine u neposrednoj blizini Skadarskog jezera Arbanasi nisu posebno prigrlili. Njime se bavilo tek nekoliko obitelji. Istina, more uz obalu Arbanasa nije nikad bilo bogato ribom, pa se može pretpostaviti da njen ulov i nije bio bog zna kakav.

Za razliku od pomorstva, Arbanasima je, čini se, trgovanje bilo u krvi. Već od dolaska u ove krajeve oni se njime bave na malo i veliko.  Napose su se istakli u trgovanju stokom i mesom. Kada je Zadar potkraj XVIII. st. došao pod austrijsku upravu, napose aktivni i uspješni bili su arbanaški trgovci živim blagom. Poznato je da su zadarski mesari nabavljali veće količine svježeg mesa upravo u Arbanasima, koji su živo blago nabavljali na najumješniji način. Poslije nestanka kolere koja je zahvatila zadarsko područje 1763. g., mnogi su Arbanasi otvorili gostionice. U njima su ugošćavali domaći svijet i došljake iz okolice prodavajući vino nabavljeno prethodno od okolnih seljaka, te pečeno meso, rakiju, kruh i druga jednostavna pripremljena jela.

Kada se govori o gospodarstvu Arbanasa u prošlosti, ne bi bilo pravedno ne spomenuti sindikalni, radnički pokret koji je donekle uzgibao ondašnju stvarnost na razmeđi prošlog i ovog stoljeća. Početkom ovog stoljeća u Arbanasima su najbrojniji obrtnici bili zidari. U lipnju 1912. godine izbio je štrajk zadarskih zidara i pomoćnih građevinskih radnika kako bi od poslodavaca ishodili bolje radne i životne uvjete. Ta su zbivanja dala poticaj i preostalim ovdašnjim zidarima da pristupe svojoj sindikalnoj udruzi što su oni ubrzo i uradili. Pridružili su im se i obrtnici drugih struka. Na temelju toga se može reći da su načela radničkog pokreta u Arbanasima našla plodno tlo.

Upravo zahvaljujući gospodarskoj moći pojedinaca, od druge polovice XIX.st. u naselju počinje bujati društveni i politički život.

 

Kulturni život u Arbanasima

Na duhovnom i prosvjetnom polju udio Arbanasa u životu ovog grada od njihovog dolaska do danas nije zanemariv. U gradskoj okolici ne postoji sela ni naselja koje bi dalo veći broj učenih ljudi od Arbanasa.

Dva su značajna izvora koja su omogućila Arbanasima da nadmaše  svoje susjede. Zbog svoje odanosti crkvi i u znak zahvalnosti nadbiskupu Zmajeviću oni su po dolasku u ove krajeve obećali svom dobročinitelju, da će mu svake godine davati po jednog kandidata u novootvoreno glagoljaško sjemenište. Tako se tjekom XVIII. i XIX. st. u ovom malom mjestu pojavio velik broj obrazovanih svećenika koji su predstavljali jaku mjesnu inteligenciju, a budući da su bili obrazovani na starim glagoljaškim tradicijama, kod njih je dominirala hrvatska nacionalna svijest, što će se najbolje vidjeti u razdoblju narodnog preporoda u Dalmaciji.

Drugi, možda još značajniji izvor učenih ljudi u Arbanasima, stvorila je Austrija formirajući u ovom mjestu 1866. godine prvu učiteljsku školu u Dalmaciji na hrvatskom jeziku pod nazivom “Ilirska preparandija”. Nju je od njenog osnutka pa do zatvaranja 1921.g. pohađao velik broj arbanaške djece. Tako je u pola stoljeća svoga djelovanja ova škola dala mjestu u kojem je djelovala čitavu četu mladih učitelja koji su, kao i svećenici, nakon završenog naukovanja odlazili po dalmatinskim selima šrieći pismenost, vjerski odgoj, a uz to i budeći nacionalnu svijest naroda. U našim tada zaostalim selima Ravnih kotara i Bukovice, oni su predstavljali prve glasnike kulture i pismenosti na hrvatskom jeziku. Za samo mjesto navedena škola je imala posebni značaj. U njoj su budući učitelji, pored redovitih školskih predmeta, imali i praktičan dio nastave u školskom vrtu kako bi, kada dođu u zaostala sela osim opismenjavanja unapređivali i poljoprivredu.

Nakon okupacije Zadra od Talijana Učiteljska škola je, kao izvor hrvatstva bila zatvorena, a brojni arbanaški učitelji su kao nepodobni morali napustiti rodni grad.

 

Sudjelovanje Arbanasa u političkom životu

Došavši u ove krajeve kao Albanci katoličke vjeroispovjesti Arbanasi su, nikad ne skrivajući svoje podrijetlo i čuvajući ljubomorno svoj jezik, otvorena srca ušli u politički život nove domovine.

U drugoj polovici XIX. st, nakon obnavljanja ustavnosti u Habzburškoj monarhiji početkom šezdesetih godina, razvila se u Dalmaciji žestoka politička borba između dviju suprotnih političkih stranaka autonomaša i narodnjaka. Prvi su se zalagali za Dalmaciju odvojenu od ostalog dijela Hrvatske i obilježenu talijanskom kulturom, dok su drugi vidjeli Dalmaciju kao hrvatsku pokrajinu i zalagali se za njeno ujedinjenje s Hrvatskom. U tu borbu aktivno su se uključili i zadarski Arbanasi. Njihovi predstavnici, mahom svećenici i učitelji odgojeni u Sjemeništu i Preparandiji u hrvatskom duhu, obilježili su svojim javnim djelovanjem, mnogobrojnim novinskim člancima i predizbornim nastupima politički život zadarskog kraja u preporodnom razdoblju.

Tako se ova, u početku mala albanska kolonija u zadarskom predgrađu, u doba kad se kod svih naroda počela buditi nacionalna svijest, nije probudila kao dio albanskog, nego kao dio hrvatskog nacionalnog bića. Premda su autonomaši ili kako ih je narod nazivao tolomaši, odnosno talijanaši, na razne načine pokušavali osvojiti većinu birača u ovom mjestu, to im sve do kraja austrijske vladavine (1918.) nije pošlo za rukom. Prigodom izbora glasači u Arbanasima dijelili su se u dvije struje. Jednu, uvijek malobrojniju, činili su općinski pristaše tj. talijanaši, a drugu, kojoj je pripadao najveći dio arbanaškog pučanstva, zatim učitelji i svećenici, činili su pripadnici hrvatskih stranaka. Ono malo talijanskih pristalica u mjestu bile su uglavnom osobe na razne načine vezane uz talijanski orjentiranu zadarsku gospodu, bilo da su obrađivali njihovu zemlju, bili  njihovi dužnici ili pak radili kao općinski činovnici. Oni zbog egzistencijalne ovisnosti oni nisu smjeli zauzeti politički stav suprotan svojim poslodavcima.

Osim političke naklonosti Arbanasa hrvatskim strankama, njihovi najistaknutiji članovi aktivno su sudjelovali u svim fazama sazrijevanja hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji.

Početkom šezdesetih godina, u prvoj fazi Narodnog preporoda, još prije osnutka Preparandije, istakli su se u Arbanasima kao vatreni zagovaratelji Narodne stranke svećenici don Mitar Stipčević, don Mate Vukić, don Josip Krstić, don Ante Vukić, te Hrvat iz Obrovca i kasniji dugogodišnji ravnatelj Preparandije don Stjepan Buzolić. Oni su svojim vatrenim napisima ispunjali stranice tadašnjih novina i često bili od režima kažnjavani i proganjani.

Osamdesetih godina među hrvatskim strankama dolazi do pregrupiranja i pojave novih ideja. Najznačajniji je svakako prodor misli Ante Starčevića, ideologa hrvatske nacionalne neovisnosti, u Dalmaciju. U tim previranjima arbanaški rodoljubi su se istakli i uvrstili svoje rodno mjesto u povijest hrvatske nacionalne misli. Naime, prvo organiziranje pristalica Starčevićevih ideja u Stranku prava na području cijele Dalmacije zbilo se upravo u Arbanasima 1880. godine. Pravaške ideje iz Banske Hrvatske pale su u ovom mjestu na plodno tlo. Uz vodećeg dalmatinskog pravaša don Ivu Prodana bili su Arbanasi Pavao Luči Relja i don Mijo Ćurković. Pod utjecajem tih ideja osnovana je u mjestu i Hrvatska čitaonica u kući Krsta i Ivana Perovića (23. travnja 1896.). Njen javno proklamirani cilj bio je unapređivanje kulture, prosvjete i općeg blagostanja arbanaškog pučanstva, a tajno se težilo promicanju hrvatske misli i širenju hrvatsko-pravaške ideje. Izvješće o tom događaju navodi da se na otvaranju čitaonice okupilo puno ljudi, a za prvog predsjednika bio je izabran Pavao Luči Relja.

Zadarski autonomaši nastojali su na sve moguće načine ometati rad Hrvatske čitaonice u Arbanasima. Uspjelo im je na dan otvaranja čitaonice ishoditi od vlasti zabranu vijanja zastave čitaonice koja je bila identična s hrvatskom trobojnicom, premda je u isto vrijeme autonomašima bilo dozvoljeno isticanje talijanske zastave. Hrvatska čitaonica je radila do početka 1912, kada je pretežito od njenih članova bilo osnovano novo društvo Hrvatski sokol. Kroz svo to vrijeme ona je predstavljala ne samo rasadište hrvatske pravaške misli nego i najznačajnije kulturno, prosvjetno i političko žarište na cijelom zadarskom prostoru. Njen rad se odvijao kroz brojne amaterske priredbe, predavanja, političke sastanke, izlete, koncerte, plesove itd. U svemu tome je prednjačila mladež iz Arbanasa.

Sredinom studenog 1908. Hrvatski akademski klub iz Zadra otvorio je u Arbanasima Pučku knjižnicu. Tako su Arbanasi još prije sto godina imali u mjestu knjižnicu na čemu im mogu pozavidjeti ne samo okolna sela nego i mnogi manji gradovi u Hrvatskoj. Broj upisanih u knjižnicu dosizao je i do 180 članova.

Arbanaški pravaši aktivno su sudjelovali u životu Stranke prava na razini cijele Hrvatske. Kad je u Zagrebu došlo do rascijepa unutar stranke, dalmatinska Stranka prava na čelu sa Trumbićem u Splitu zadržala je prema rascijepu neutralan stav osuđujući obje nastale frakcije. Zadarski pravaši na čelu sa I. Prodanom i Arbanasom P. L. Reljom nisu se međutim složili sa ovakvom ocjenom nego su organizirali svoju konferenciju u Arbanasima u dvorani Hrvatske čitaonice 19. listopada 1898. g. na kojoj su pristali uz J. Franka i A. Starčevića i Čistu stranku prava. O toj konferenciji načinjena je i knjižica pod naslovom Konferencija Starčevićanaca u Arbanasima. U prostoriji arbanaške čitaonice održana je  1906. skupština pravaša zadarske općine. Skupštinu je svečano otvorio don Mijo Čurković, a njenim radom ravnao je don Šime Vukić.

Krajem XIX. i početkom XX. st. diljem Dalmacije osnivala su se brojna hrvatska športska sokolska društva. Prvo i najveće takovo dalmatinsko gimnastičko društvo Hrvatski sokol osnovano je u Zadru 1885. Uskoro je na poticaj mlađih članova stranke osnovan i Hrvatski sokol u Arbanasima. No ni tu tjelovježba nije bila jedini cilj i oblik djelovanja društva. Ubrzo je ono preraslo u pravo kulturno-prosvjetno i odgojno društvo u nacionalnom hrvatskom duhu. Prostorije Hrvatskog sokola u Arbanasima bile su u kući Marušić-Paloka.

 

Međuratno razdoblje

Dolaskom talijanskih vlasti nakon prvog svjetskog rata zamire ovaj bujan politički život i počinje progon svega što nije talijansko. Učiteljska škola u Arbanasima je zatvorena, a svi koji su govorili i mislili hrvatski bili su zlostavljani. Zbog toga su u susjednu Jugoslaviju morali odseliti svi arbanaški svećenici i svi učitelji. Tako je ovo selo bogato obrazovanim ljudima na duhovnom planu odjednom opustošeno. Ostalo je bez svoje inteligencije, svog duhovnog vodstva, a preostalo neuko seljaštvo, vezano za svakodnevna egzistencijalna pitanja, nije bilo sposobno “politički misliti”.

Zahvaljujući snažnoj ekonomskoj pomoći koju je Italija u međuratnom razdoblju pružala Zadru, kako bi zadržala za seba ovu udaljenu i opkoljenu enklavu, u gradu se živilo i do 30% bolje nego u Italiji, a najmanje dvostruko bolje nego u gradskom zaleđu koje je bilo u sastavu stare Jugoslavije. To je uzrok što je dobar dio puka prionuo uz talijanske vlasti, sudjelujući kako u gospodarskim, tako i u društvenim i političkim zbivanjima toga vremena. Međutim talijanske vlasti nisu u Arbanasima stvorile novu inteligenciju koja bi bila glasnogovornik njihovih ideja. Oslonac novim vlastima bio je običan polupismen puk, zanesen boljim uvjetima života kod kojega se protalijanska (i fašistička) orjentacija zadržala na razini fraza i parola, bez dubljeg razumijevanja pravog smisla ove ideologije.

 

Komunističko razdoblje

No porazom Talijana u drugom svjetskom ratu i prelazom Zadra u sastav Jugoslavije, Arbanase je ovo (premda površno) koketiranje s talijanskim vlastima skupo stajalo. Bijes novog režima okomio se na njih kao na najljuće neprijatelje. S jedne strane zadojenost komunističkom ideologijom, a s druge stoljetna odbojnost koju je zaostalo seljaštvo u Dalmaciji gajio prema stanovnicima dalmatinskih gradova, pa tako i prema Arbanasima, koncentrirala se u svijesti takozvane Narodno-oslobodilačku vojsku koja je krajem listopada ušla u Zadar. Budući da je stanovništvo grada zbog bombardiranja već bilo iselilo, dijelom u Italiju, a dijelom u okolne krajeve, meta partizanske osvete postala su prigradska naselja koja su zajedno sa Zadrom bila pod talijanskom vlašću: Bokanjac, Stanovi i Crno, i posebno Arbanasi. Oni su etiketirani fašistima, te su masovne egzekucije, bez pravog suđenja i prave krivnje, ovile Arbanase u prvim poratnim danima u crno. Na to su se nadovezale nacionalizacija privatne imovine, policijski režim koji se posebno na njih usredotočio, te oskudica i glad kao glavna odlika poslijeratnog razdoblja. Utjeha se tražila, kako to obično biva, u sjećanju na prošla vremena kada se bolje živjelo. Tako je u svijesti Arbanasa nakon rata Italija doživjela glorifikaciju i postala obećana zemlja, a sve što je talijansko dobilo je u usporedbi s okrutnim postupcima nove vlasti posebnu vrijednost. Bezizgledna budućnost i krut politički režim, natjeralo je velik broj Arbanasa da potraži sreću izvan domovine. Tako se u posljeratnom razdoblju iz Arbanasa odlazilo na sve moguće načine, bježalo se barkama preko Jadrana, “optiralo” se (odnosno službeno izjašnjavalo) za Italiju, a čim su se krajem pedesetih pružile mogućnosti za legalni odlazak, brojni Arbanasi napustili su rodno mjesto i otišli trbuhom za kruhom iz ovog komunističkog pakla. Velik dio njih nastanio se u Italiji, no odlazilo se i preko oceana u novi svijet. Veze između Arbanasa koji su ostali u domovini i onih po svijetu obilježile su kako materijalni tako i duhovni život mjesta u poratnom razdoblju. Vezanost Arbanasa uz crkvu kao jedno od glavnih obilježja cijele arbanaške povijesti, nije oslabila ni u najtežim vremenima. Zato službena komunistička ideologija, za pola stoljeća svog postojanja, nije našla jačeg oslonca u ovom mjestu. Ali je isto tako i negativan stav službenih vlasti prema mjestu bio vidljiv. U Arbanase se za ovih pola stoljeća vrlo malo ulagalo. U odnosu na predratno razdoblje i najzaostalija sela zadarskog kraja napravila su veći pomak u razvoju od Arbanasa. Samo zahvaljujući svojoj već poslovičnoj marljivosti i međusobnoj povezanosti, te snažnoj vezi sa crkvom, Arbanasi su uspjeli zadržati naslov najrazvijenijeg prigradskog naselja. Budući da je grad u potpunosti promijenio stanovništvo, te da su ga naselili mahom stanovnici Ravnih Kotara, Bukovice i zadarskog otočja, na znatno nižoj kulturnoj razini od one gradske, Arbanasi su kao jedini ostaci i svjedoci nekadašnje visoke kulture Zadra predstavljali najkulturniji dio gradskog stanovništva u cijelom komunističkom razdoblju.

Propašću mrskog komunističkog sustava devedesetih godina XX.st. onaj dugo sakupljani bijes izbio je u Arbanasima velikom silinom koja se očitovala najprije na prvim slobodnim izborima, kad je srušen komunistički sustav (Arbanasi su se tada izjasnili protiv komunizma s ogromnom većinom od preko 90% glasača), a zatim i u domovinskom ratu koji je uslijedio. U njemu su Arbanasi predstavljali jednu od vodećih prigradskih sredina i po borbenom zanosu i po broju žrtava koje su prinijeli u obrani svog mjesta i domovine.

 

Zaključak

Proživljavajući tako skoro tri stoljeća, zajedno sa ostalim stanovnicima Zadra i njegova kraja, sve nedaće koje je povijest sa sobom nosila, oni su sve više postajali sastavni dio sredine koja ih okružuje. Zato je prošlost Arbanasa pored Zadra duboko utkana u povijest Zadra i njegove okolice.

 

Uprava kluba

Predsjednik kluba: Edi Perović

Potpredsjednik kluba: Zvonimir Rogić

Direktor kluba: Miodrag Paunović

Tajnik: Milan Rovis

Izvršni odbor: Edi Perović, Zvonimir Rogić, Milan Rovis, Antonio Dražina, Zdravko Livaković, Mario Nikpalj, Đani Bajlo, Đani Matešić, Anastazio Bajlo, Joso Nekić, Darko Kasap

Nadzorni odbor: Enica Bajlo, Marino Grdović, Rino Perović,

Likvidator: David Bajlo

Kontaktirajte nas

Za sve informacije slobodno nam se obratite.

Phone (+385) 091 7334606
email info@nkarbanasi.hr
web www.nkarbanasi.hr

© 2022 NK Arbanasi - Zadar
Back to Top